Negdje sam jednom prilikom pročitala da u životu zapravo volimo samo tri puta.

Prvi put je ujedno i prva ljubav, nevina, iskrena, ona na kojoj se učimo. Druga ljubav je ona teška, komplicirana, ona gdje boli kad i ne bi trebalo, ona zbog koje u jednom trenutku shvatite da sjedite na ledenom podu, naslonjeni na goli zid koji u tom trenutku služi kao jedina potpora dok glasno plačete, očajnički pokušavajući popraviti sav kaos koji se događa. Druga ljubav, ona je zbog koje najviše podižemo zidove obrane od svih potencijalnih ljubavi.

Treća ljubav, kažu stručnjaci, ujedno je i prava ljubav. Ovdje se ljudi jednostavno sretnu, progovore i shvate da su jedno za drugo. Nema komplikacija, nema učenja, nema boli, nema patnje, sve je ružičasto i sve se može preživjeti. Ljubav može sve preživjeti.

Donedavno bi se čak i složila s tom grupom teoretičara koja svrstava naše emocije u tri životna ciklusa. Složila bi se, ne bih ni trepnula. Da ste me samo prije mjesec dana zaustavili na cesti i pitali vjerujem li u teoriju da postoje tri ljubavi u našim životima, objeručke bi je prihvatila. Zašto? Zato što sam mislila da sam je pronašla.

Onu treću, naravno. Pravu, jednostavnu, nepovratnu i neupitnu ljubav koju želiš imati do kraja svog života.

Danas se, na žalost, ne mogu niti približno složiti s tom teorijom. Ne mogu se složiti, jer je ta famozna treća ljubav u mom životu ispala još najopasnija od svih. Sigurna sam da se mnogi mogu poistovjetiti s osjećajem nemoći kada zaista volite nekoga. Svjesni ste u svakom trenutku da ta osoba ima moć uništiti vas u bilo kojem obliku i kada god im to padne na pamet, moć koju ste im vrlo hrabro predali kad ste shvatili da je tu izrasla ljubav.

Najveće pogreške koje možemo donijeti nastaju kada oslijepimo na našu okolinu, jer jedino svjetlo koje vidimo dolazi u obliku te osobe, i sve ostalo postaje sjena.

Kako si oprostiti činjenicu da ste nekoga krivo procijenili? Kako oprostiti intuiciji što je po prvi put fatalno pogriješila? Kako hodati po svijetu, a ne imati potrebu grliti samog sebe iz straha da se ne raspadnete? Iskreno, ne znam. Mislila sam da je on moja treća ljubav, moja fatamorgana, netko kome ću moći dati sve svoje emocije bez ikakvog straha, netko koga bih voljela vidjeti svako jutro kada bi se probudila.

Umjesto svih lijepih riječi, zagrljaja koji su donedavno bili tako intimni, jutarnjih buđenja koji su davali smisao životu, ja sam ispala princeza koja traži bajku, a on u to više ne vjeruje.

Ja tražim bajku? Ta rečenica će me još dugo proganjati. Što ja to tražim da zvuči kao bajka? Nekoga kome mogu vjerovati, nekoga tko neće pobjeći pri prvoj prepreci, nekoga tko me neće uzeti zdravo za gotovo? Da li je to bajka, da li tražim nemoguće? Umorila mi se duša od analiziranja same sebe, umorila se od traženja opravdanja za njega, umorila se od davanja toliko puno, a dobivanja tako malo.

Možda uistinu i tražim bajku, možda zaista u toj potrazi provedem život sama, ali radije bih tražila bajku nego prestala vjerovati da ista postoji. Žao mi je samo što on nije mislio tako.

Znate kako je to lijepo otpjevala Nina Badrić: „Bila je bisera puna zdjela, a ja sam baš za kamen uhvatila…“

(zdravaisretna)

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Ženskicu!
X Zatvori